Uz dan primalja, 05.05. 2018.
Kad u razgovoru s nekim dotaknem temu poroda, i kad se pritom dohvatimo i detalja mojih poroda, gotovo uvijek dobijem reakciju: “Kako si hrabra!” ili “Svaka čast!” ili “Kako si sretna!”. Ako netko i ima negativnih primisli, nikad mi ih ne kaže u lice.
Ja jesam hrabra žena i definitivno sam imala i dosta sreće, ali znam da ne bi sve bilo tako dobro i lijepo kao što je bilo, da nije bilo hrabrih i snažnih žena čiju sam podršku imala čast i sreću uživati.
Želim im reći hvala. Želim im reći da će me do kraja života, pri pomisli na njih obliti dubok osjećaj zahvalnosti. Da ih volim i cijenim. Da mi pri pomisli na njih zatitra osmjeh. Želim im reći:
Hvala ti doulo Ivana, koju ću zauvijek zvati samo Doula.
Kad si me na prvoj kavi zagrlila, ogroman kamen brige pao mi je s leđa i znala sam da će sve biti u redu. Kad je moja prva beba nježno sletjela na ovaj svijet i tiho zagugutala, ti si bila tu, zatvorenih očiju, mirna, nenametljiva prisutnost uz koju sam se osjećala sasvim sigurno. U posljednjim trenucima prije nego će moja druga beba zaplivati vodom malog bazena i uplivati ravno u moje ruke, ti si bila tu. Nisi morala ništa reći, samo lagani dodir i tvoj miris bili su dovoljni da znam da si tu, uz mene.
Hvala ti primaljo čije ime nikada neću javno reći.
Kad si pristala podržati me svojim znanjem i stručnošću i pustila me u svoj dom, znala sam da ti se nikad neću moći odužiti za rizik, vrijeme i energiju koju si mi tada pristala dati. Divim se tvojoj nježnosti i snazi. U trenucima nakon prvog poroda, dok sam letjela na koktelu hormona, ti si me nježno prizemljila, pregledala nas obje, razdvojila što je trebalo razdvojiti i spojila što je trebalo spojiti. Znala sam da mogu biti mirna jer sam u tvojim rukama.
Hvala ti primaljo koja si zbog mene prošla sedam mora i sedam gora. Više puta.
Kad smo se našle na kratko da se upoznamo, mislim da smo pričale satima. Imala si sve prave odgovore. Uz tebe sam se osjećala potpuno mirno i zbrinuto. Trenuci nakon drugog poroda bili su tako jednostavni i opušteni, kao da se dogodilo nešto sasvim uobičajeno, svakodnevno. Razgovarali smo i smijali se i znala sam da je sve u redu jer si ti tu.
Hvala ti Ina May.
Na tvojem sam predavanju po prvi put uistinu, i na fizičkoj razini, povjerovala da je porod jednostavan i prirodan. Naprosto si izbrisala moj strah i od tog je trenutka sve bilo moguće.
Hvala ti bako koje više nema.
Jer si mom ocu ispričala priču njegovog poroda u kući na farmi, pred ognjištem i tako mu pomogla da on mene podrži u pravom trenutku.
Hvala ti mama.
Unatoč strahu i brizi, poštovala si moje izbore i savršeno me podržala, točno onako kako sam trebala.
Hvala ti kćeri.
Oduševila si me svojom nevjerojatnom snagom i smirenošću. Kad si uskočila u vodu i pružila ruke da primiš svog brata, znala sam da ste oboje upravo primili najveći i najbolji mogući poklon.
Hvala svim ženama koje hrabro i bezrezervno podržavaju svoje sestre u trudnoći, vremenu koje joj prethodi, kroz porod i babinje, a kad treba i kroz gubitke. Nadam se da sam i ja jedna od njih.