Prije par dana vozila sam se prema Zagrebu, kako bih primila svoju diplomu učiteljice yoge. Bila sam iscrpljena, neispavana, raščupana i pomiješanih osjećaja. Klinac mi je cijelu noć kašljao i teško je disao, spavao je kratko i isključivo na meni – ujutro nisam znala gdje sam, morala sam otkazati tretmane kojima sam se baš veselila i razočarati sve neke divne žene.
Došla sam primiti diplomu na samo, malo prije ceremonije dodjele jer moja grupa kolega diplomirala je još prije dvije godine – toliko mi je trebalo da nakon rođenja klinca dođem k sebi dovoljno da izađem na ispit. Novopečene učiteljice upravo su završile školu i vjerojatno vježbaju više no ikad u životu, a moje vježbanje svodi se na dvadeset minuta u tišini, dok klinci spavaju. Nisam baš u top formi.
Dok sam se penjala uz stepenice do studija sjetila sam se svojih prvih satova yoge. Bilo je to u Sanghi u Gundulićevoj i nije uopće bilo opuštajuće iskustvo: zbog rana na rukama bilo mi je bolno staviti težinu na dlanove, znojila sam se ispod zavoja, natečena koljena nisu me držala u ratniku i naravno, nisam imala pojma što radim. No zbog tople podrške učiteljice Nine došla sam opet i opet i navukla se skroz.
Zatim sam se sjetila učiteljice Ive koja je osvojila moje srce. U to vrijeme bila sam aktivna u Zelenoj akciji i provodila dobar dio života u Frankopanskoj 1, gdje je, na moju sreću, Iva držala satove. Yogu sam tada vježbala i tamo i doma uz krevet i na plaži i na krovu zgrade sa susjedama, a završni rad u Shiatsu školi bavio se baš usporedbom yoge i do-in vježbi. Bila sam sva u tome.
No nakon preseljenja na selo i rođenja klinke, nisam više dolazila u Zagreb, a yoga mat je uglavnom prekrivala prašina u zapećku dok sam ja dojila i vrtlarila. Godinu poslije otkrila sam da Velika Gorica ima svoj Yoga studio i ponovo krenula na satove, ovaj put pod paskom drage Brankice koja me nakon par godina potaknula da krenem na trening za učiteljicu. Ja sam baš planirala drugu bebu, no taman dok zatrudnim škola će se približavati kraju i to će biti baš super, tako sam si mislila. Sva sretna kako sam to dobro isplanirala odradila sam prvi vikend, pa idućeg tjedna otkrila da sam trudna.
Sjećam se kako sam na treći vikend škole kasnila, a onda je i cijeli sat kasnio jer sam, hormonalna, cmoljila Nini u garderobi kako nisam napravila što sam trebala za zadaću jer ja to ne mogu. Osjećala sam se kao totalni luzer. Yoga škola je uglavnom vrijeme kad si u top formi, posvećuješ se učenju i vježbaš više nego ikad, ispitujući svoje granice. Ja sam bila umorna, rigalo mi se i mozak mi nije radio. Sjećam se kako onako trbušasta usisavam kuću, a iz zvučnika trešti mantra koju pokušavam naučiti: ponovim ju jednom, za minutu ju ne znam. Sjećam se kako sam, onako puna hormona relaksina, proklizala na ledu, pa sam molila kolegicu da mi prije sata namjesti simfizu nazad na mjesto. Sjećam se kako sam za vrijeme predavanja hodala po hodniku jer moja zdjelica više nije mogla podnijeti sjedenje na podu uz pritisak bebe koja se već spremala na izlazak. Sjećam se kako sam umjesto odlaska na zadnje predavanje poslala kolegama sliku svoje novorođene bebice.
No bilo mi je lijepo i bilo mi je dobro. I bilo je super, zapravo idealno, sinulo mi je odjednom: dok su moji kolege učili spustiti se u urdhva dhanurasanu, ja sam učila kako ju ne raditi i ne gristi se oko toga. Naučila sam što je primjereno kojem tromjesečju, ali i koliko je to zapravo individualno. Naučila sam na što paziti i kako biti nježna prema sebi točno koliko treba. Danas, kad su glavni fokus mog rada trudnice i mame – to su sve nevjerojatno važne stvari, upravo ono što mi treba kako bih još bolje radila ono što radim.
Čak i to što sam mama izvan svoje najbolje forme, koja tiho i kratko vježbam uz svoju usnulu dječicu je savršeno – jer velik broj žena s kojima radim je upravo tu na svom putu. Svaki dan dok učim kako naći vrijeme za sebe, stvaram znanje koje mogu prenijeti svojim mamama.
I tako, dok sam prije osjećala nelagodu zbog pomisli na stvari koje nisam mogla odraditi jednako kao moji kolege iz škole i sram što nisam izašla na pismeni ispit čak dvije godine (jer dojenje = spužva mozak), sad sam osjetila mali ponos. Ponos jer nisam odustala od škole u „povraća mi se, hoću spavat” fazi trudnoće, jer sam hrpu toga uspjela odraditi i to prilično dobro za jednu trbušastu trudnicu rastočene simfize, jer sam samo par mjeseci nakon poroda uspješno održala ispitni sat i u osnovi, jer sam kroz to naučila puno i o yogi i o kretanju u trudnoći, ali i o sebi i svojoj praksi.
A naučila sam i da je sve u redu, zapravo sve je kako treba biti, samo je teško katkad vidjeti to dok ne pogledaš unazad. Dok tiho vježbam uz svoje usnule klince, mirna sam i sretna jer znam da je to samo jedan korak na dugom putu. To je zapravo jedna divna stvar, neponovljivo iskustvo koje će mi nedostajati kad odrastu i zaključe da trebaju svoj krevet i ne trebaju prekinuti moju yogu za jutarnje maženje. Zato uživam u svakom trenutku.