“Ne mogu više. Stvarno ne mogu više. Arrrgh! Daj ju samo uzmi!”
“Kad se vraćaš doma? Za koliko si tu? Nemoj ići po ono u dućan, ne treba, samo dođi.”
“Zar ne može žena pišati u miru?”
“Ne. Samo želim biti sama.”
“Ne slijedite me!”
Poznato?
Ili scena u kojoj mama čeka partnera (ili mamu, susjeda, čuvalicu) u zasjedi iza ulaznih vrata, predaje im bebu bez riječi i nestaje? Ili onaj osjećaj da svaki dodir peče kao struja ili vatra i jednostavno se moramo “maknuti”, bar na trenutak?
Izraz “touched out” mogli bi prevesti kao “izdodirivanost”, a odnosi se na stanje u kojem ne želimo da nas itko dira, pa ni naša predivna beba, preslatka djeca, vjerni pas ili brižan partner. Postajemo preosjetljivi i dodiri u kojima inače uživamo tjeraju nas u bijeg.
Ali kako nam može smetati dodir najmekše kože na svijetu? Dodir je esencijalan za sreću i zdravlje, ali previše ičega je previše. Također, neki dodiri nas pune, a neki od nas traže i uzimaju. Nije stvar samo u dodiru, stvar je u “trebanju”: svi nas cijelo vrijeme trebaju. Svi žele biti blizu nas, dotaknuti nas, pitati nas nešto, dobiti nešto od nas: beba, starije dijete, partner, pas, a gdje smo tu mi? Koliko puta su svi jeli osim nas? Svi su obučeni i spremni osim nas? Svi su zadovoljeni osim nas?
Moderno društvo tako je organizirano da su majke danas, pogotovo u prvoj godini života djeteta, ali često i kasnije, većinu dana s djetetom same. A kad kažem s djetetom mislim zapravo s djetetom i drugim djetetom i trećim, svim kućnim ljubimcima i svim njihovim potrebama. Osim opsežnih praktičnih zadataka hranjenja, čišćenja, čuvanja tu je i ogromna potreba svih tih bića za našom ljubavi, nepodijeljenom pažnjom i konstantnim dodirom. Za bebu ne moram puno objašnjavati, ali i starija djeca često će jesti nama u krilu, gledati crtić ležeći na nama, spavati čvrsto priljubljena uz nas, stajati nam na nozi dok pričaju s nama. To je preslatko i predivno, dok ne postane previše.
Poznat je Balijski običaj da beba prva tri mjeseca života ne smije dotaknuti zemlju – ni u jednom trenutku. No bebu tamo cijelo vrijeme drže svi članovi obitelji, susjedi, pa i turisti koji se zateknu u blizini. Bebe žele biti uz nekoga cijelo vrijeme, to je instinkt za preživljavanje i dobra stvar, ali mi smo u posljednje vrijeme spali sa cijelog sela na – jednu mamu. A dječje potrebe nisu se promijenile.
Taj osjećaj da ne možemo podnijeti još jednu sekundu ičijeg dodira alarm je našeg tijela koje viče da mu očajnički treba odmor, pauza, stanka. Previše smo dale i moramo prvo prestati davati, a onda i primiti dodir, pažnju, njegu, ljubav. Sve ono što smo dale.
Prva pomoć je sat vremena samoće nakon povratka partnera. Što ćeš učiniti s njom je tvoj izbor. Vrlo često je sasvim nebitno što radimo, samo da smo same, negdje dovoljno daleko ili dovoljno odijeljeno da ne čujemo dijete. To je samo prva pomoć jer ono što nam treba je redoviti, svakodnevni odmor i samoća, prije nego dođe do ovakvog stanja.
Često se mamama kao self care predlažu povremena “spa” rješenja: kozmetički tretmani, kupke, film s prijateljicama. To je sve lijepo. Zagrijavajuća, podržavajuća masaža ili shiatsu tretman mogu nas puniti na mnogo razina. No realno – ono što mami treba je selo koje će držati njenu bebu. Angažiraj partnera, dede, bake, prijatelje, susjede, vrtiće, čuvalice, igraonice – što god je dostupno i nađi vrijeme za sebe, pa onda s njim radi što želiš.
Ako to ne napravimo, stvari mogu postati samo još gore. Dijete koje osjeti da ne dobiva našu pažnju učiniti će apsolutno sve da ju dobije. To je instinkt za preživljavanje i tražiti će sve više, na sve glasnije i agresivnije načine. Partner koji ne dobije pažnju može se udaljiti baš sad kad ti najviše treba. Jasna komunikacija tu je ključ. Tko nema iskustvo cijelog dana s bebom, teško može zamisliti na koje sve načine to čovjeka crpi.
Prvi korak je samoća i udaljavanje. Prekid stalnog podražaja dodirom i odmor. No poslije je dobro podsjetiti se na to koliko je dodir u osnovi dobar, koliko nas puni i liječi. Zašto ponekad kad smo “touched out” bježimo od partnera, a ponekad mu poletimo u zagrljaj i doslovno se objesimo na njega? Zato jer nije svaki dodir isti. Dodir može tražiti nešto od nas i uzimati ili nam davati (isto je i sa seksom).
Možemo početi tako da dotaknemo same sebe. Tuširanje, četkanje i peeling, masaža uljem ili mlijekom za tijelo, samomasaža stopala, grudi i ruku ili samozadovoljavanje. Malo one pažnje i ljubavi koju stalno poklanjamo drugima, vratimo sebi.
Spremna si odvojiti sat vremena samo zasebe? Osjećaš potrebu za dobrim dodirom koji puni? Svoj termin zapodržavajući shiatsu tretman jednim klikom rezerviraj ovdje.